filmov
tv
SJEĆANJE NA GEST LJUBE TADIĆA IZ MAJA 1992!
Показать описание
Pred samu premijeru Godoa i svečanog otvaranja obnovljene zgrade ATELjEA 212, ansambl Godoa, potresen masakrom civila u Sarajevu, uputio je Upravi ATELjEA 212 pismo – zapravo molbu za izvesno odlaganje predstave.
Dio iz pisma:
UPRAVI ATELjEA 212
Izvođenjem predstave Čekajući Godoa otpočeo je život
Usred te obnovljene nade, u sredu, 27. maja, pomućena, zločinačka svest, koje smo se sve vreme pribojavali, ostvarila je neshvatljiv masakr u Sarajevu; 20 nevinih ljudi je poginulo, a 70 je unakaženo, dok su izgladneli stajali u redu za hleb, verujući, kao i mi, da su topovi bar za trenutak umukli; duge, široke, unakrsne trake krvi na sarajevskom pločniku ispred pekare bacile su nas u očajanje; prestali smo da mislimo o našem poslu; suočeni smo sa najstrašnijom istinom – bezvrednošću ljudskog života; pred tom činjenicom više ništa nema smisla; naša predstava najmanje.
Godo se dugo održavao na sceni; sada više ne postoji; oni koji su ga izvodili nisu više sposobni za to; možda više nikad.
Vasilije Popović, Rade Marković, Ljuba Tadić, Mića Tomić, Bata Paskaljević i Rastislav Jović.
Beograd, 29. maj 1992.
Uprava Ateljea 212 dala je za štampu skraćenu verziju Pisma Ansambla Godoa za javnost: Od 29. maja pomerene su predstave na za 2. 3. i 4. jun.
Beograd, 1. jun 1992.
Čekajući Godoa definitivno neće otvoriti novu zgradu ATELjEA 212, jer je Ljuba Tadić, NAVODNO zbog bolesti (visok šećer), otkazao SVE predstave.
Suprotno od ovog moralnog čina, Bora Drašković je skupinom studenata Pozorišne Akademije iz Novog Sada pripremio istoimenu predstavu kojom je 2. juna otvoren obnovljeni ATELjE212.
Tadić, Ljuba, srbijanski glumac (Uroševac, 31. V. 1929 – Beograd, 28. X. 2005). Diplomirao glumu na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu. Glumio u mnogobrojnim kazalištima, najviše u beogradskima (Beogradskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212 te u alternativnom kazalištu Magaza, koje je osnovao i vodio). Suverena i proživljena nastupa, majstor geste i dikcije, osobito se istaknuo kao Vladimir (S. Beckett, U očekivanju Godota), Krapp (S. Beckett, Posljednja traka), Biff (A. Miller, Smrt trgovačkog putnika), Sin (T. Williams, Staklena menažerija), Sir (R. Harwood, Garderobijer), Astrov (A. P. Čehov, Ujak Vanja), Otelo i Lear (W. Shakespeare, Otelo i Kralj Lear), Sokrat (Platon, Sokratova obrana i smrt), Stavrogin (F. M. Dostojevski, Bjesovi), Raskoljnikov i Porfirije Petrovič te Rogožin (F. M. Dostojevski, Zločin i kazna i Idiot), Henrik IV. (L. Pirandello), Doktor (M. Krleža, Na rubu pameti). Iako ponajprije kazališni glumac, s uspjehom je glumio i na filmu, najčešće gubitnike i osamljenike: Sibirska ledi Magbet (1962) A. Wajde, Gorki deo reke (1965) Jovana Živanovića, Vuk sa Prokletija (1968) Miomira Stamenkovića, Put u raj (1970) M. Fanellija, Majstor i Margarita (1972) A. Petrovića, Doktor Mladen (1975) Midhata Mutapčića, Miris poljskog cveća (1977) Srđana Karanovića, Poseban tretman (1980) G. Paskaljevića, Kiklop (1982) A. Vrdoljaka.
Dio iz pisma:
UPRAVI ATELjEA 212
Izvođenjem predstave Čekajući Godoa otpočeo je život
Usred te obnovljene nade, u sredu, 27. maja, pomućena, zločinačka svest, koje smo se sve vreme pribojavali, ostvarila je neshvatljiv masakr u Sarajevu; 20 nevinih ljudi je poginulo, a 70 je unakaženo, dok su izgladneli stajali u redu za hleb, verujući, kao i mi, da su topovi bar za trenutak umukli; duge, široke, unakrsne trake krvi na sarajevskom pločniku ispred pekare bacile su nas u očajanje; prestali smo da mislimo o našem poslu; suočeni smo sa najstrašnijom istinom – bezvrednošću ljudskog života; pred tom činjenicom više ništa nema smisla; naša predstava najmanje.
Godo se dugo održavao na sceni; sada više ne postoji; oni koji su ga izvodili nisu više sposobni za to; možda više nikad.
Vasilije Popović, Rade Marković, Ljuba Tadić, Mića Tomić, Bata Paskaljević i Rastislav Jović.
Beograd, 29. maj 1992.
Uprava Ateljea 212 dala je za štampu skraćenu verziju Pisma Ansambla Godoa za javnost: Od 29. maja pomerene su predstave na za 2. 3. i 4. jun.
Beograd, 1. jun 1992.
Čekajući Godoa definitivno neće otvoriti novu zgradu ATELjEA 212, jer je Ljuba Tadić, NAVODNO zbog bolesti (visok šećer), otkazao SVE predstave.
Suprotno od ovog moralnog čina, Bora Drašković je skupinom studenata Pozorišne Akademije iz Novog Sada pripremio istoimenu predstavu kojom je 2. juna otvoren obnovljeni ATELjE212.
Tadić, Ljuba, srbijanski glumac (Uroševac, 31. V. 1929 – Beograd, 28. X. 2005). Diplomirao glumu na Akademiji za pozorišnu umetnost u Beogradu. Glumio u mnogobrojnim kazalištima, najviše u beogradskima (Beogradskom dramskom pozorištu, Narodnom pozorištu, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Ateljeu 212 te u alternativnom kazalištu Magaza, koje je osnovao i vodio). Suverena i proživljena nastupa, majstor geste i dikcije, osobito se istaknuo kao Vladimir (S. Beckett, U očekivanju Godota), Krapp (S. Beckett, Posljednja traka), Biff (A. Miller, Smrt trgovačkog putnika), Sin (T. Williams, Staklena menažerija), Sir (R. Harwood, Garderobijer), Astrov (A. P. Čehov, Ujak Vanja), Otelo i Lear (W. Shakespeare, Otelo i Kralj Lear), Sokrat (Platon, Sokratova obrana i smrt), Stavrogin (F. M. Dostojevski, Bjesovi), Raskoljnikov i Porfirije Petrovič te Rogožin (F. M. Dostojevski, Zločin i kazna i Idiot), Henrik IV. (L. Pirandello), Doktor (M. Krleža, Na rubu pameti). Iako ponajprije kazališni glumac, s uspjehom je glumio i na filmu, najčešće gubitnike i osamljenike: Sibirska ledi Magbet (1962) A. Wajde, Gorki deo reke (1965) Jovana Živanovića, Vuk sa Prokletija (1968) Miomira Stamenkovića, Put u raj (1970) M. Fanellija, Majstor i Margarita (1972) A. Petrovića, Doktor Mladen (1975) Midhata Mutapčića, Miris poljskog cveća (1977) Srđana Karanovića, Poseban tretman (1980) G. Paskaljevića, Kiklop (1982) A. Vrdoljaka.
0:01:15
0:01:28
0:51:17
0:00:13
0:07:41
0:01:42
0:08:52
0:06:14