filmov
tv
Crnogorska poezija – Dragana Tripković
Показать описание
Crnogorska poezija: Dragana Tripković.
Dragana Tripković (Cetinje, 1984) je crnogorska pjesnikinja.
Dragana Tripković je rođena 26. aprila 1984. godine na Cetnju. Završila je studij dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Jedna je od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK). Objavila je do sada tri zbirke poezije “Prevarena duša” 2000. (izdanje: KZP – Podgorica), “Ljubav je kad odeš” 2005. godine (izdanje: Plima – Ulcinj), drugo izdanje 2006, “Pjesme” u izdanju “Antibarbarusa”, Zagreb 2008. godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, ruski, poljski, italijanski, njemački, letonski i albanski jezik. Saradnica je brojnih časopisa za književnost u zemlji i inostranstvu. Objavljene su joj drame “Biljke za kraj” i “Smjena”. Drama “Smjena” izvedena je u okviru projekta “19. decembar – dan poslije” u Fabrici raketa u Podgorici, u produkciji ATAK-a. Koautorka je dramskog komada “Poglavlja 23 i 24” izvedenog 2013. Godine. Dobitnica je međunarodne nagrade fondacije “Anna Lindh” za kratku priču 2012. i 2013. godine i drugih nagrada.
Monolitne teksture njenih pjesama nose poruke koje otkrivaju nematerijalnu i prolaznu prirodu jezika ostvarenog kroz poeziju. Njezini stihovi poput tariha su ispisanog u pijesku. Njezin izraz se kreće između dramskih i lirskih osjećaja postojanja. Mladen Lompar je zapisao povodom poezije Dragane Tripković: „Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sumnjičav i podrugljiv, veli Sioran u Brevijaru poraženih. Ovđe se stihovi sklapaju u svijet Pollockovske deliričnosti, u simbiozu haosa i dopadljivosti. Stihovi od pijeska su monolitna stvarnost odvojena od vremena”. ...
U drugim pjesmama ona se obraća pjesniku, koji luta još od antičkih vremena poput Odiseja tražeći svoj put prema domu, i taj dom nije više „onaj za Itaku, nego neki drugi, tu, po perferiji“. Poziva pjesnika da se odrekne svoje nadmoćne pozicije čovjeka koji prosto barata riječima, da ponovo stekne izgubljenu vještinu: „vještinu moraš steći sam“, ali ne putem starih vrijednosti i starih poznatih staza koje su „kao opterećenost tradicijom, kao stijena“, koje su sada izmještene na periferiji života i egzistencije.
Istu tu misao izražava u ciklusu „Nebo“ kazujući: „ni po zemlji ni po vodi nema puta koji pokazuje smisao.“ Na kraju posljednje pjesme „Vještina“ ona pita pjesnika čitaoca „O čemu ćeš pjevati ti?“, kada su riječi nebitne i kada postoji samo more i vrijeme. U pjesmama iz zbirke „Stihovi od pijeska“ čitamo stvaranje novog pjesničkog senzibiliteta, ono čemu teži svaka dobra i vješta poezija. Čitalac ostaje zarobljen u moći pjesnika, a pjesnik sve vrijeme jasno i nadmoćno upravlja njegovim vremenom i osjećajem „kao što knjiga zapovijeda“, obraćajući mu se, dajući mu putokaze, smjernice vjetra (samo se ti drži vjetra on se jedini iznova rađa). Smjernice u koje ni sama pjesnikinja nije sigurna, znajući da ga u tom obraćanju „tek onda čekaju neistine.“
Poeziju Dragane Tripković karakteriše otvorenost metaforičkog iskaza. Ona opisuje (zatvara u krug poezije) prostor grada. „Ostale pjesme“ su pjesme o gradu i gradskom pejzažu, koji je u pjesmama Dragane Tripković bogat i maštovit kao Felinijev film: pun je glumaca, kurvi, zgrada, ulica, trgova, parada, zastava, nesrećnih porodica, cigana, meke, tragično-nostalgične i cinične slike „konja na asfaltu“, pravi „grad sa bojama Amarkorda, ali sa tugom Vitorija de Sike“, tužnog i usamljenog poput psa na kraju pjesme!
Bilo bi dobro nekim širim zahvatom opisati ulogu mita u poeziji Dragane Tripković, a ovom prilikom ima se prostora istaći samo jednu neimenovanu pjesmu iz ove zbirke. U svega šest stihova i jednom riječju „Evropa“ odmotava pjesmu unazad i rekreira i otkriva mit o Evropi, koja je samo „još jedna bludnica.“ Fenomen smrti i tanatos imaju poseban tretman u njenoj poeziji i veoma je zanimljivo „premještanje mita“ i zamjena uloga antičkih božjih likova stihom kojim kazuje: „u strasti su svi ljubavnici kao čudovišta, marionete tanatosa“.
Teško bi bilo običnim, svakodnevnim jezikom opisati poeziju koja je alhemija muzike, ritma, govora, slike i tišine, čega je Tripkovićeva poezija puna, kao pejzaž, koji, opisan njenom poezijom, je „prekrasan. Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva, zlatne palate koje smo izmaštali, neonske bazene, šarene porodice, djecu od dragog kamenja... Da ne nabrajam, sve se vidi kroz pomičuće prozore.“ Pred poezijom Dragane Tripković čitalac ostaje zatečen kao „ranim mirisom mediterana“.
Emisija: Poezija sa stilom (16): Đorđe Šćepović
Antena M. Autori: Biljana Bakić/Ethem Mandić/Mirjana Dragaš.
,
Dragana Tripković (Cetinje, 1984) je crnogorska pjesnikinja.
Dragana Tripković je rođena 26. aprila 1984. godine na Cetnju. Završila je studij dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Jedna je od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK). Objavila je do sada tri zbirke poezije “Prevarena duša” 2000. (izdanje: KZP – Podgorica), “Ljubav je kad odeš” 2005. godine (izdanje: Plima – Ulcinj), drugo izdanje 2006, “Pjesme” u izdanju “Antibarbarusa”, Zagreb 2008. godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, ruski, poljski, italijanski, njemački, letonski i albanski jezik. Saradnica je brojnih časopisa za književnost u zemlji i inostranstvu. Objavljene su joj drame “Biljke za kraj” i “Smjena”. Drama “Smjena” izvedena je u okviru projekta “19. decembar – dan poslije” u Fabrici raketa u Podgorici, u produkciji ATAK-a. Koautorka je dramskog komada “Poglavlja 23 i 24” izvedenog 2013. Godine. Dobitnica je međunarodne nagrade fondacije “Anna Lindh” za kratku priču 2012. i 2013. godine i drugih nagrada.
Monolitne teksture njenih pjesama nose poruke koje otkrivaju nematerijalnu i prolaznu prirodu jezika ostvarenog kroz poeziju. Njezini stihovi poput tariha su ispisanog u pijesku. Njezin izraz se kreće između dramskih i lirskih osjećaja postojanja. Mladen Lompar je zapisao povodom poezije Dragane Tripković: „Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sumnjičav i podrugljiv, veli Sioran u Brevijaru poraženih. Ovđe se stihovi sklapaju u svijet Pollockovske deliričnosti, u simbiozu haosa i dopadljivosti. Stihovi od pijeska su monolitna stvarnost odvojena od vremena”. ...
U drugim pjesmama ona se obraća pjesniku, koji luta još od antičkih vremena poput Odiseja tražeći svoj put prema domu, i taj dom nije više „onaj za Itaku, nego neki drugi, tu, po perferiji“. Poziva pjesnika da se odrekne svoje nadmoćne pozicije čovjeka koji prosto barata riječima, da ponovo stekne izgubljenu vještinu: „vještinu moraš steći sam“, ali ne putem starih vrijednosti i starih poznatih staza koje su „kao opterećenost tradicijom, kao stijena“, koje su sada izmještene na periferiji života i egzistencije.
Istu tu misao izražava u ciklusu „Nebo“ kazujući: „ni po zemlji ni po vodi nema puta koji pokazuje smisao.“ Na kraju posljednje pjesme „Vještina“ ona pita pjesnika čitaoca „O čemu ćeš pjevati ti?“, kada su riječi nebitne i kada postoji samo more i vrijeme. U pjesmama iz zbirke „Stihovi od pijeska“ čitamo stvaranje novog pjesničkog senzibiliteta, ono čemu teži svaka dobra i vješta poezija. Čitalac ostaje zarobljen u moći pjesnika, a pjesnik sve vrijeme jasno i nadmoćno upravlja njegovim vremenom i osjećajem „kao što knjiga zapovijeda“, obraćajući mu se, dajući mu putokaze, smjernice vjetra (samo se ti drži vjetra on se jedini iznova rađa). Smjernice u koje ni sama pjesnikinja nije sigurna, znajući da ga u tom obraćanju „tek onda čekaju neistine.“
Poeziju Dragane Tripković karakteriše otvorenost metaforičkog iskaza. Ona opisuje (zatvara u krug poezije) prostor grada. „Ostale pjesme“ su pjesme o gradu i gradskom pejzažu, koji je u pjesmama Dragane Tripković bogat i maštovit kao Felinijev film: pun je glumaca, kurvi, zgrada, ulica, trgova, parada, zastava, nesrećnih porodica, cigana, meke, tragično-nostalgične i cinične slike „konja na asfaltu“, pravi „grad sa bojama Amarkorda, ali sa tugom Vitorija de Sike“, tužnog i usamljenog poput psa na kraju pjesme!
Bilo bi dobro nekim širim zahvatom opisati ulogu mita u poeziji Dragane Tripković, a ovom prilikom ima se prostora istaći samo jednu neimenovanu pjesmu iz ove zbirke. U svega šest stihova i jednom riječju „Evropa“ odmotava pjesmu unazad i rekreira i otkriva mit o Evropi, koja je samo „još jedna bludnica.“ Fenomen smrti i tanatos imaju poseban tretman u njenoj poeziji i veoma je zanimljivo „premještanje mita“ i zamjena uloga antičkih božjih likova stihom kojim kazuje: „u strasti su svi ljubavnici kao čudovišta, marionete tanatosa“.
Teško bi bilo običnim, svakodnevnim jezikom opisati poeziju koja je alhemija muzike, ritma, govora, slike i tišine, čega je Tripkovićeva poezija puna, kao pejzaž, koji, opisan njenom poezijom, je „prekrasan. Liči na velike ideje drugova iz djetinjstva, zlatne palate koje smo izmaštali, neonske bazene, šarene porodice, djecu od dragog kamenja... Da ne nabrajam, sve se vidi kroz pomičuće prozore.“ Pred poezijom Dragane Tripković čitalac ostaje zatečen kao „ranim mirisom mediterana“.
Emisija: Poezija sa stilom (16): Đorđe Šćepović
Antena M. Autori: Biljana Bakić/Ethem Mandić/Mirjana Dragaš.
,
0:05:55
0:02:24
1:09:22
0:00:42
0:00:41
0:01:14
0:05:57
0:03:39
0:01:24
0:55:55
0:08:31
1:04:30