Nedovršeno savršena poema - Marina Stojanović

...
Jesi li se to uplašio mojih sklopljenih očiju nakon plovidbe po tvom tijelu,
sklupčane figure na dvosjedu tvog kutka za snove?
Modrih tragova mog karmina na tvome odijelu,
mojih koljena golih što su te gladno stezala noći ove?

Jesi li se prestravio mekoćom šapata kojim sam ti milovala od želje ustreptao vrat,
prstiju po leđima i usana vrelih na tvojim bedrima?
Jeze u kostima kad čuješ mojih koraka bat,
treperenja duše kad ti glava umorno klone na mojim njedrima?

Nestvarno moje, nek' te ne bude strah što te pluća izdaju kad bi vazduh u njih da pustiš, a mene nema,
nek' ti se srce ne postidi što u ritmu moga kuca, kao da su jedno.
Njihovi su uigrani otkucaji jedna nedovršeno savršena poema,
u mislima su nam duše oduvijek i zauvijek zajedno.
...