Stjepan ''Jimmy'' Stanić - U Maksimiru [Obrada Dadologija Dolby 5.1]

FB DADOlogija:

FB Osamdesete u Zagrebu:

Stjepan Jimmy Stanić (Dubrovnik, 20. siječnja 1929.) hrvatski glazbenik, gitarist, pjevač te kontrabasist.

Debitantsku ploču Cowboy Jimmy snimio je slučajno, kao član Vokalnog ansambla Nikice Kalogjere. Zahvaljujući nadimku Jimmy (a ne obrnuto!), dopao ga je taj pseudo C&W švicarsko-njemačkog podrijetla kada ga je šef Nikica pozvao, našalivši se: "Đimi, imamo za tebe pjesmu po mjeri - Cowboy Jimmy!"

Jimmy Stanić rođen u Dubrovniku, otkud mu je otac, koji se s Jimmyjevom mamom i upoznao dok je bio na putu u Zagrebu.

“Mama me zvala Mimi. Ja sam bil najmlađi od nas tri brata. Mama, nakon kaj me rodila, nije mogla govorit petnajst dana. Imal sam pet kila kad sam se rodil. Mama je imala 45 godina… No, dakle, mama me, kao malu mazu, zvala Mimi. Onda je moj stariji brat rekel: kakav Mimi, to je žensko ime? To je vreme kad je bilo popularno ići u kino. Gledali smo kaubojske filmove. Jedan lik se zval Jimmy. Tak sam ja postal Jimmy. A u Beogradu su moje ime pisali: Djimi Stanić.”

Jednom prilikom mi je Diklić na konstataciju da je prve snimke napravio 1956. i da je bio sklon country and western zvuku i jazzu odgovorio: “U to vrijeme Jimmy Stanić i ja, pa i Ivo Robić, iako su oni stariji od mene, bili smo pod utjecajem američke glazbe, ali i talijanske. Zapravo, bilo koje dobre glazbe. Dakako, u to vrijeme Amerika je bila nedostižan pojam pa su i tamošnji utjecaji bili najveći”. Bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, a Stjepan Jimmy Stanić albumom “91+” igra se s brojem godina i danas. No, što se tiče godina, još mi je zanimljivije bilo kad sam ga prije dvije godine gledao u krcatoj Močvari, gdje je u rasprodanoj dvorani oko tristotinjak ljudi - na parketu su bili razmješteni stolci, inače bi ih bilo i više - uživalo u sjajnom nastupu. Ono što je bilo najbolje, činjenica je da se radilo o publici u dvadesetim godinama, tri puta mlađima od Jimmyja Stanića, čije su reakcije na njegov program, svirku, pjevanje i konferanse uživo potvrđivale da je Stanić zapravo vječni mladić, u skladu čak i s današnjom mlađarijom koja u njega gleda s istim poštovanjem i zanimanjem kao i ljudi u Lisinskom u Johna Cleeseja iz Monty Pythona.

I, nota bene, znaju sve njegove hitove, a duhovite monologe između pjesama doživljavaju kao News Bar.

Takav je “Jimmy kabare”, program “ozbiljnog zabavljača”, kultni spoj scensko-glazbenog udara Stanića, inače i jazz kontrabasista koji je odavno prenio talk-show/stand up format nastupa kod nas. Jednom mi je na pitanje odakle mu volja i energija odgovorio – A čujte, ja tu ne mogu ništa pomoći, ja kad čujem sebe kak pjevam, onda mi to daje elana i volju. Jer kad čujem neke druge tam kak pjevaju, onda potonem. Pa mi to daje impuls da malo pokažem kako to treba raditi.

Do idućeg susreta uživo najbolje je poslušati album “91+” koji je snimio s dirigentom i aranžerom Josipom Cvitanovićem. Nova obrada starog singla “Prolazi sve” najavila je album, ali se valja podsjetiti da je pjesma izvorno objavljena daleke 1966. Pedeset i četiri godine kasnije, vitalni 91-godišnjak na povratnički album uključio je i evergreene “Jutro će promijeniti sve”, “Moja kobila Suzy” i “Dimnjačar”, te tri nove pjesme: “Smoky” – jedan od dueta s uvijek prisutnom Barbarom – “Mama Inez” i obradu “Dok sem bil ja dečko mlad”.

To što i s 91+ uspijeva ostaviti isti mladenački dojam između zafrkancije i klupskog swinga samo je dokaz da godine, barem kod nekih, zaista nisu važne. Prije koncerta u Močvari mi je rekao nešto što objašnjava i album “91+”: “Sad ne sviramo ekstremni jazz. Sviramo starinski jazz koji se nekad svirao, ragtime, dixieland, swing. Tak da je to prihvaćeno od publike, jer je slično kao polka, veselo. Onda to isprobavamo, “vi’š ovo je dobro”, i onda tako napravimo cijeli program”. Nino Škrabe zapisao je u bilješci na CD-u; “Aranžer i dirigent Josip Cvitanović znalački je obavio posao sa svojim orkestrom, prožet raznolikošću žanrova, ugođaja i ritmova. Izvorno i sam zakleti jazzer i swinger, u velikom je Jimmyju pronašao srodnu dušu pa se radost zajedničkog muziciranja osjeća u svakom taktu i u izvrsnoj svirci orkestra koji jednako dobro zvuči i u broadwayskim i u nashvilleskim i u vlaškovuličanskim temama”. Doista, Broadway, Nashville i Vlaška ulica rijetko kad su bili toliko blizu kao u slučaju Jimmyja Stanića.

#dadologija #zagrebačkidekameron

[Brentini]

Ovo je skladba sa 2. Zagrebackog festivala iz 1955. godine, no mislim da ovo nije originalna izvedba, jer su aranzman i ton puno moderniji. Zna li neko kad je nastala ova snimka i ko je pjevao original? Hvala!