filmov
tv
E. Ionesco: KRALJ UMIRE, TEATAR &TD

Показать описание
Režija i adaptacija: Ivan Planinić
Scenski pokret: Maja Marjančić
Scenografija i kostimografija: Petra Pavičić
Oblikovanje svjetla i projekcije: Ivan Lušičić Liik
Skladatelj: Nikša Marinović
Oblikovanje zvuka: Luka Gamulin
Dizajn plakata: Verlauf
Klavirska pratnja: ŠIŠA
Igraju:
BERENGER PRVI: Domagoj Janković
KRALJICA MARGARETA: Dajana Čuljak
KRALJICA MARIJA: Nika Barišić
DOKTOR: Luka Bulović
JULIJA: Anica Kontić
STRAŽAR: Ivan Pašalić
Šezdeset godina nakon svog nastanka te unatoč svojoj neskrivenoj apsurdnosti, Ionescova apokaliptična i makabrična tragikomedija i dalje zvuči i izgleda jednako suvremeno, ali i začuđujuće realistično. Iako se rupa neobično brzo širi i svi drugi znakovi bez sumnje pokazuju da je kucnuo njegov čas, kralj Berenger Prvi odbija prihvatiti činjenicu da će do kraja predstave umrijeti. Da zajedno sa sobom u ponor nepovratno ne bi povukao i ono malo što je preostalo od njegovog opustošenog kraljevstva, dvije kraljice, Marija i Margareta, kraljev Doktor, sluškinja Julija i dvorski Stražar, priređuju posmrtnu ceremoniju koja bi kralja Berengera napokon trebala osloboditi straha od smrti. Ionescova alegorija u kojoj promatramo Berengerovo suočavanje sa svojim krajem, ali s krajem cijelog njegovog kraljevstva, tendenciozno nas poziva da osvježimo pogled kako prema vlastitoj smrtnosti, tako i prema smrtnosti današnjih „kraljevstava“ kojima pripadamo. Ionescov apsurd individualnih i kolektivnih egzistencija ludistički se obračunava s posljednjim utočištem smisla, strahom od kraja. Kraja ega, kraja Države i kraja Predstave.
Scenski pokret: Maja Marjančić
Scenografija i kostimografija: Petra Pavičić
Oblikovanje svjetla i projekcije: Ivan Lušičić Liik
Skladatelj: Nikša Marinović
Oblikovanje zvuka: Luka Gamulin
Dizajn plakata: Verlauf
Klavirska pratnja: ŠIŠA
Igraju:
BERENGER PRVI: Domagoj Janković
KRALJICA MARGARETA: Dajana Čuljak
KRALJICA MARIJA: Nika Barišić
DOKTOR: Luka Bulović
JULIJA: Anica Kontić
STRAŽAR: Ivan Pašalić
Šezdeset godina nakon svog nastanka te unatoč svojoj neskrivenoj apsurdnosti, Ionescova apokaliptična i makabrična tragikomedija i dalje zvuči i izgleda jednako suvremeno, ali i začuđujuće realistično. Iako se rupa neobično brzo širi i svi drugi znakovi bez sumnje pokazuju da je kucnuo njegov čas, kralj Berenger Prvi odbija prihvatiti činjenicu da će do kraja predstave umrijeti. Da zajedno sa sobom u ponor nepovratno ne bi povukao i ono malo što je preostalo od njegovog opustošenog kraljevstva, dvije kraljice, Marija i Margareta, kraljev Doktor, sluškinja Julija i dvorski Stražar, priređuju posmrtnu ceremoniju koja bi kralja Berengera napokon trebala osloboditi straha od smrti. Ionescova alegorija u kojoj promatramo Berengerovo suočavanje sa svojim krajem, ali s krajem cijelog njegovog kraljevstva, tendenciozno nas poziva da osvježimo pogled kako prema vlastitoj smrtnosti, tako i prema smrtnosti današnjih „kraljevstava“ kojima pripadamo. Ionescov apsurd individualnih i kolektivnih egzistencija ludistički se obračunava s posljednjim utočištem smisla, strahom od kraja. Kraja ega, kraja Države i kraja Predstave.