Crnogorska poezija: Dušan Kostić „Pismo mrtvome ocu“

Crnogorska poezija: Dušan Kostić – „Pismo mrtvome ocu“.

Dušan Kostić (Peć, 23. januar 1917 – Meljine, 19. oktobar 1997) crnogorski je književnik i akademik.

Dušan Kostić je rođen 23. januara 1917. godine u Peći. Kostić je djetinjstvo proveo kraj Plavskog jezera. Osnovnu školu učio je u Plavu, Podbišiću, Kolašinu, Podgorici i Gusinju, a gimnaziju je završio u Beranama, gdje je, kako i sam kaže „počeo sa stihotvorenjem“. Još kao đak i kasnije kao student pisao je pjesme, koje su zbog svog revolucionarnog duha brzo postale omiljene među omladinom. Studirao je književnost na Beogradskom univerzitetu. Učestvovao je u Narodnooslobodilačkoj borbi od Trinaestojulskog ustanka 1941. godine.

Buržoaske vlasti su gledale s podozrenjem na djelatnost mladog pjesnika-revolucionara, pa je Kostić nekoliko puta bio hapšen i zatvaran. Ali to nije moglo da slomi njegovu nepokolebljivu vjeru u svijetle ideje socijalizma i komunizma. Tokom čitavog trajanja rata učestvovao je borbama i revolucije da bi se u oslobođenoj zemlji nakon rata počeo baviti književnošću, i sam kaže.

Počeo je da objavljuje stihove još kao đak trećeg razreda, u podgoričkoj „Zeti“ (1931), potom u zagrebačkoj „Mladosti“, u sarajevskom „Pregledu“, „Životu i radu“, „Studentu“ i „Mladoj kulturi“. Bio je i odgovorni urednik „Našeg studenta“. Za vrijeme rata aktivno je učestvovao u priređivanju „Partizanske riječi“, časopisa Pete crnogorske brigade, zatim „Plotuna“ Osme banijske i divizijskih novina „Sedma divizija“. Poslije rata je uređivao omladinski časopis „Mladost“, prvi književni časopis u oslobođenoj zemlji. Bio je u redakciji revije „Jugoslavija - SSSR“, zatim u redakcijama „Nove misli“ i „Književnosti“. Sa Veliborom Gligorovićem pokrenuo je časopis „Savremenik“. Stihove i članke, stihove i reportaže objavljivao je u mnogim listovima i časopisima, ponajviše u „Politici“.

Za redovnog člana Društva za nauku i umjetnost Crne Gore (kasnije Crnogorske akademije nauke i umjetnosti) izabran je 6. marta 1973. godine. Umro je 19. oktobra 1997. godine.

Poema je krik za slobodom i pravim životom koji je oduzet međuratnim generacijama ljudi. Napisana 1940. godine još pred početak Drugog svjetskog rata kratka poema Pismo mrtvome ocu je jedan od najljepših pjesničkih epitafa koje je jedan pjesnik ispjevao na crnogorskome jeziku:

PISMO MRTVOME OCU

I

Riječi su u meni ko buk gorskog potoka

ili tihi tutanj u mojim sapetim grudima.

Kad oči vape svijetlo a ruke bi da drugu manu-

osjećaš: to zemlja diše nad tobom, to zemlja spava pod pokrovom jesenjeg neba

i šume kraj pustog groblja, kraj tvoga groba, sočni jablani,

u vječnoj tami ne znaš da li to sviću ili umiru dani,

ne vidiš večernje zvijezde, ni mlijeko jutra, ne znaš za mene – tama je gusta.

Znaš li ti kako je dječaku kad mu se ledi smijeh na usnama

-srebrno inje na vrućim dječakovim usnama?

Dvadeset i tri godine duge gledam kako sunce raste i mrije –

al sunce po meni gori, al kiša po meni bije!

Znaš li ti kako je srcu kad u bijedi živi i žudi

kad snijeva vrelinu ognja a oko njega sve više je studi?

Ne, oče, ti ne znaš – ti si bio dijete ali ne kao ja,

ti si živio, oče, ali drukčije nego ja,

nisi osjetio djetinju tugu za svojim dragim, za ocem svojim – kao ja,

nisi trpio žaoke ljute ni bodlje riječi što nemaš oca

kao ja,

i sve, i sve

nisi imao kao ja.


Riječi su u meni kao buk gorskog potoka

ili tihi tutanj ili tiha jeka u mojim sapetim grudima.

Prolaze dani – odmiče jato sivih galebova u brzom lijetu:

dvadeset i tri godine… a ja te oče, ne vidjeh!

U meni danas krvotok gori i vrelo riječi romori

kad trpim, kad osjećam, kad znam

da je već davno po ustima tvojim pala zemlja, mokra i crna, i led je na njima,

da riječi neće oživjeti, niti smijeh zaigrati, ni bljesnuti život u tvojim očima.

O što sam morao da zjenama djetinjim ne vidim tvoga lika

kad je srce moje drhtalo – i danas drhti – od teškog gorućeg krika,

što si morao oče moj, u zemlji dalekoj pasti

kad je trebalo

- voljeti,

- živjeti,

- cvasti…

Sad je jesen, miris zrelih jabuka, ko i prije dvadeset i tri godine

-volim tu jesen, ne volim groblje ni zadah tmule lješine.

Sada je jesen i sunce kaplje niz žuto lišće, sipi blago po umornim rukama;

da li i ti, oče, voliš pjesmu zrijenja – ne studen vječnih noćiju,

da li i ti voliš da te mjesto tame miluje sjaj mojih očiju –

da li i ti, oče?...

Emisija: Poezija sa stilom: Dušan Kostić - PJESNIK RASPOLOŽENJA
Antena M. Autori: Biljana Bakić/Ethem Mandić/Mirjana Dragaš.

,