O prošlim životima i horoskopu - Tamara Baroš

Da li ste se nekad pitali zašto vas zanima šta ste bili u prošlom životu? Ili šta će se desiti u budućnosti?
Šta god da radimo, uglavnom je zato što želimo da se osećamo bolje. Evo kako sam ja to sagledala i na koji način prilazim ovim temama.

Ukoliko vam je ovaj video bio koristan, podelite ga sa svojim prijateljima.

Tamara Baroš

[m.d.]

Hvala. Vas video deluje smirujuce

Puno pozdrava MAJA

[СнежанаТашкоМаша]

Драга Тамара,
Диван и поучан видео.
Поздрав,
Снежана 🎨💕🎶 Ранковић 💌🐦🎵

[milicagrujic]

Predivan video, pun poucnih stvari, motivacije i divnog razmisljanja!

[emanuelabigail]

kažu da je pitanje pola odgovora, zato uvijek postavljam pitanja ukoliko se stvori i najmanji prostor za pitanje, a na ovakvim temama ga ima beskonačno mnogo, pa eto....

[emanuelabigail]

несколько вопросов:

1. ako doista mi sami kreiramo svoju budućnost u svakom segmentu, kako to da su se svi ljudi nekako "dogovorili" da život traje tako kratko... zar ne bi smo mogli više toga naučiti da živimo kakvih 300-njak godina u komadu, nego da to razbijemo u nekih 4, 5 inkarnacija (u koje osobno ne vjerujem).. Zašto, dakle, svaki čovjek, kreator iskreira za sebe kratak život.
2. Ako postoji reink. onda mora postojati neki početni, fiksni br. duša koje se stalno vraćaju, pa se pitamo, koji je to broj i zašto baš taj br., a ne neki drugi
3. Ako znamo da ništa ne postoji bez posmatrača /svjedoka, ne vrijedi li to i za reinkarnacije kojih se nikada ne možemo sjetiti (svjedočiti)... Kakva je razlika između života kojeg ne znaš da si živio, niti ćeš ikada znati, i činjenice da ga i nisi živio - nikakva, baš kao i bezbroj paralelnih svemira koje nikada ne možemo susresti... Sama znanost ovdje sebi skače u usta... ako ne postoji ništa bez posmatrača, onda ne postoje ni paralelni svemiri, ni veliki prasak, ni crne jame, a bogme, ni reinkarnacija kojoj nitko, a najmanje mi sami, možemo išta znati.

Mom umu to zvuči bizarno premda bih se rado tješila takvom mogućnošću kad bih mogla zanemariti logiku uma koja postavlja dovoljno pitanja na koja se, tako lako, ne nalazi smislen odgovor, barem što se mene tiče. Nije da nisam pročitala brdo literature o tome; nije da nisam, možda i previše, vremena utrošila nastojeći zadovoljiti minimum zahtjeva common sense za prihvaćanje te ideje, ali ih nisam pronašla... Uvijek bi se javilo previše kontradiktornosti, previše beskonačnih slijedova koji uvijek vode u singularnost (ovaj puta na polju razbora), a kako mi do sada nitko nije ponudio iole suvisli odgovor na samo par temeljnih pod-pitanja o tome, uključujući i moj vlastiti um, velika je vjerojatnost da neće ni od sada. Svjesna sam da um nije jedina, ni vrhunska spoznajna instanca, ali ga ne možemo, i ne trebamo zaobilaziti