filmov
tv
Bitka na Grahovu 1836 đe je poginulo 9 Petrovića

Показать описание
Bitka na Grahovu, koja se dogodila 1836. godine je predhodila mnogo čuvenijoj Bitki na Grahovcu. Ona je bila mnogo manjih razmjera i jačine u odnosu na boj koji se desio 22 godine kasnije. Ostala je upamćena po pogibiji devet Petrovića među kojima je bio i rođeni brat vladike Rada, mladi Joko, kao i brat knjaza Danila, Stevan Petrović.
Mladi vladar Crne Gore,vladika Rade,po dolasku na vlast htio je da ojača sve veze sa Grahovom. Turci su a i Crnogorci znali,da onaj koji drži Grahovo ima ulaz u Hercegovinu. Međutim i hercegovački veziri su sve pretnje i pretenzije prema Grahovu uzimali ozbiljno,jer gubitkom njega gube i ključeve Hercegovine. Sa druge strane u Grahovu su se okupljali hajduci,koji su pravili ozbiljne probleme Turcima.
U namjeri da obuzda pretenzije Crnogoraca, Ali-paša Stočević je okupio značajnu vojsku i pomognut konjicom Smail-age Čengića kreće zaposjedati Grahovo krajem jula 1836.
Godina 1836. može se slobodno nazvati najtežom godinom Njegoševog života, a svakako će ostati zapamćena po nevjerovatnoj gladi koja je ikada zadesila Crnu Goru i njeno stanovništvo, po grahovskoj pogibiji i kulminaciji intriga protiv Njegoša na ruskom dvoru.Glad u Crnoj Gori dovodi do prvih pobuna protiv Njegoša i njegove vlade. Pobune se, međutim, nijesu desile u krajevima koji su najteže pogođeni nestašicom, u sušnim i neplodnim selima Katunske nahije, nego tamo gdje su se najmanje osjetile posljedice gladne i nerodne godine, u Riječkoj i Crmničkoj nahiji. Gladne godine, pojačane oskudicom i buntovnim raspoloženjem, bile su začinjene grahovskom pogibijom, gdje je 6. avgusta 1836. godine poginulo devet Njegoševih bliskih rođaka.
Pošto je grahovski knez Jakov Daković odbio da plaća harač Turcima i sasvim se odmetnuo od novog hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića, priklonivši se Cetinju i državi koja se stvarala,
Ali-paša je riješio da s velikom vojskom udari na Grahovo i primora Jakova na pokornost. Kada je glas o turskom napadu došao do Katunske nahije i Cetinja, neformalno se skupila grupa od tristotinjak crnogorskih mladića, željnih dokazivanja, bez mnogo razmišljanja upute se put Grahova, u pomoć knezu Jakovu, dok se ostala crnogorska vojska ne spremi. Vladika je po Crnoj Gori počeo da priluplja vojsku koju bih poslao put Grahova,međutim odred bez glavnine vladikine vojske napada Turke u rejonu Čelinskog potoka. Ovu grupu su vodili vladičin mlađi brat Joko Tomov Petrović i njegov sinovac Stevan Stankov Petrović. Među njima, prema kazivanju Trifuna Đukića, našao se i šesnaestogodišnji Mirko Petrović, otac budućeg crnogorskog kralja Nikole, i odvažni Njegošev nasljednik desetogodišnji Danilo Petrović!
Opijeni tradicijom i neiskusni u ratovanju, čim su došli na Grahovo, oni nevješto i naivno zametnu boj sa Turcima koji su se povlačili. Konjičko krilo, koje je predvodio iskusni Smail-aga Čengić snažnim udarom prosto je samljeo isturen odred gdje su se nalazili Petrovići. Tom prilikom je poginulo 32 Crnogoraca i 10 Grahovljana, među kojima i devet Petrovića, dok je sa turske strane bilo pedesetak mrtvih i ranjenih vojnika.
Borba je nastavljena u pravcu kule Dakovića, koju je junački branio knez Jakov sa preostalom družinom. Kada je vidio da će Turci nadvladati on se povukao ka obližnjoj pećini, zajedno sa svojim zetom Dragom Petrovićem. Na glas o dolasku vladičine vojske, Ali-paša Rizvanbegović se povukao, sa odsječenim glavama vladičinih bliskih rođaka, koje su ukrasile zidine trebinjskog grada.Pogibija bratstvenika na Grahovu djelovala je kao grom iz vedrog neba na mladog vladiku, koji će željeti da se osveti Smail-agi.Skrhan grahovskom tragedijom i glađu, kao i narodnim nezadovoljstvom i intrigama koje su se oko njega plele na ruskom dvoru i na dvorovima stranih sila, u stanju krajnjeg očaja, Njegoš zajedno sa bratom Đorđijem kreće na put u Rusiju, u nadi da će naći neko rješenje za svoju zemlju i svoj narod.
Ovaj poraz je teško doživljen u Crnoj Gori,a pogotovo ga je teško podnio vladika Rade. U njemu se odmah počela razvijati želja za osvetom, i kovanjem plana kako da se osveti krvniku Smail-agi. Septembra 1840, Novica Cerović, Šujo Karadžić i Mirko Aleksić po naređenju iz Cetinja organizuju ubistvo i ubijaju Smail-agu,čiju glavu nose vladici. 22 godine kasnije u čuvenoj bitki na Grahovcu crnogorska vojska je potukla do nogu Turke, oslobodila Grahovo i otvorila put ka crnogorskoj nezavisnosti.
U Crnogorsko-turskom ratu (1852–1853) poginuo je vojvoda Jakov Dakovic .
Sa vojvodskom porodicom Daković sa Grahova prijateljili su se Petrovici, Cerovici ,Vukotici .Majka vojvode Boža Petrovica bila kćer vojvode Jakova Dakovića. Ujak vojvode Boža bio je vojvoda Anto Daković, sin Jakovov, a žena vojvode Anta Dakovića bila je kćer vojvode Novice Cerovića. Ćerka vojvode Anta Dakovića bila je udata za Marka Petrova Vukotića, brata kraljice Milene
Mladi vladar Crne Gore,vladika Rade,po dolasku na vlast htio je da ojača sve veze sa Grahovom. Turci su a i Crnogorci znali,da onaj koji drži Grahovo ima ulaz u Hercegovinu. Međutim i hercegovački veziri su sve pretnje i pretenzije prema Grahovu uzimali ozbiljno,jer gubitkom njega gube i ključeve Hercegovine. Sa druge strane u Grahovu su se okupljali hajduci,koji su pravili ozbiljne probleme Turcima.
U namjeri da obuzda pretenzije Crnogoraca, Ali-paša Stočević je okupio značajnu vojsku i pomognut konjicom Smail-age Čengića kreće zaposjedati Grahovo krajem jula 1836.
Godina 1836. može se slobodno nazvati najtežom godinom Njegoševog života, a svakako će ostati zapamćena po nevjerovatnoj gladi koja je ikada zadesila Crnu Goru i njeno stanovništvo, po grahovskoj pogibiji i kulminaciji intriga protiv Njegoša na ruskom dvoru.Glad u Crnoj Gori dovodi do prvih pobuna protiv Njegoša i njegove vlade. Pobune se, međutim, nijesu desile u krajevima koji su najteže pogođeni nestašicom, u sušnim i neplodnim selima Katunske nahije, nego tamo gdje su se najmanje osjetile posljedice gladne i nerodne godine, u Riječkoj i Crmničkoj nahiji. Gladne godine, pojačane oskudicom i buntovnim raspoloženjem, bile su začinjene grahovskom pogibijom, gdje je 6. avgusta 1836. godine poginulo devet Njegoševih bliskih rođaka.
Pošto je grahovski knez Jakov Daković odbio da plaća harač Turcima i sasvim se odmetnuo od novog hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića, priklonivši se Cetinju i državi koja se stvarala,
Ali-paša je riješio da s velikom vojskom udari na Grahovo i primora Jakova na pokornost. Kada je glas o turskom napadu došao do Katunske nahije i Cetinja, neformalno se skupila grupa od tristotinjak crnogorskih mladića, željnih dokazivanja, bez mnogo razmišljanja upute se put Grahova, u pomoć knezu Jakovu, dok se ostala crnogorska vojska ne spremi. Vladika je po Crnoj Gori počeo da priluplja vojsku koju bih poslao put Grahova,međutim odred bez glavnine vladikine vojske napada Turke u rejonu Čelinskog potoka. Ovu grupu su vodili vladičin mlađi brat Joko Tomov Petrović i njegov sinovac Stevan Stankov Petrović. Među njima, prema kazivanju Trifuna Đukića, našao se i šesnaestogodišnji Mirko Petrović, otac budućeg crnogorskog kralja Nikole, i odvažni Njegošev nasljednik desetogodišnji Danilo Petrović!
Opijeni tradicijom i neiskusni u ratovanju, čim su došli na Grahovo, oni nevješto i naivno zametnu boj sa Turcima koji su se povlačili. Konjičko krilo, koje je predvodio iskusni Smail-aga Čengić snažnim udarom prosto je samljeo isturen odred gdje su se nalazili Petrovići. Tom prilikom je poginulo 32 Crnogoraca i 10 Grahovljana, među kojima i devet Petrovića, dok je sa turske strane bilo pedesetak mrtvih i ranjenih vojnika.
Borba je nastavljena u pravcu kule Dakovića, koju je junački branio knez Jakov sa preostalom družinom. Kada je vidio da će Turci nadvladati on se povukao ka obližnjoj pećini, zajedno sa svojim zetom Dragom Petrovićem. Na glas o dolasku vladičine vojske, Ali-paša Rizvanbegović se povukao, sa odsječenim glavama vladičinih bliskih rođaka, koje su ukrasile zidine trebinjskog grada.Pogibija bratstvenika na Grahovu djelovala je kao grom iz vedrog neba na mladog vladiku, koji će željeti da se osveti Smail-agi.Skrhan grahovskom tragedijom i glađu, kao i narodnim nezadovoljstvom i intrigama koje su se oko njega plele na ruskom dvoru i na dvorovima stranih sila, u stanju krajnjeg očaja, Njegoš zajedno sa bratom Đorđijem kreće na put u Rusiju, u nadi da će naći neko rješenje za svoju zemlju i svoj narod.
Ovaj poraz je teško doživljen u Crnoj Gori,a pogotovo ga je teško podnio vladika Rade. U njemu se odmah počela razvijati želja za osvetom, i kovanjem plana kako da se osveti krvniku Smail-agi. Septembra 1840, Novica Cerović, Šujo Karadžić i Mirko Aleksić po naređenju iz Cetinja organizuju ubistvo i ubijaju Smail-agu,čiju glavu nose vladici. 22 godine kasnije u čuvenoj bitki na Grahovcu crnogorska vojska je potukla do nogu Turke, oslobodila Grahovo i otvorila put ka crnogorskoj nezavisnosti.
U Crnogorsko-turskom ratu (1852–1853) poginuo je vojvoda Jakov Dakovic .
Sa vojvodskom porodicom Daković sa Grahova prijateljili su se Petrovici, Cerovici ,Vukotici .Majka vojvode Boža Petrovica bila kćer vojvode Jakova Dakovića. Ujak vojvode Boža bio je vojvoda Anto Daković, sin Jakovov, a žena vojvode Anta Dakovića bila je kćer vojvode Novice Cerovića. Ćerka vojvode Anta Dakovića bila je udata za Marka Petrova Vukotića, brata kraljice Milene